Balkan Criminology

Partners

A Max Planck Partner Group

Uvod

Balkan - kriminološki prostor sui generis?

Nema sumnje da je Balkan integralni dio Europe (opširno vidi Sundhaussen, Todorova i Brunnbauer). No, Balkan, odnosno točnije rečeno, države jugoistočne Europe, karakteriziraju određena zajednička politička, povijesna, kulturološka i strukturalna obilježja, a uslijed čega je smisleno kriminološka istraživanja usmjeriti na regiju kao cjelinu. Pojednostavljenje koje prati konstrukciju takvih povijesnih prostora je neizbježno, no ipak opravdano sve dok služi unapređenju znanstvenih spoznaja o fenomenologiji i etiologiji kriminala na Balkanu.

Prema Sundhaussenu (1999, 637) je povijest osigurala Balkanu zajedničke strukture, ali i zajedničke perceptivne i bihevioralne obrasce, a što dozvoljava diferencijaciju u odnosu na druge dijelove Europe. Brdovita i mozaička struktura Balkanskog poluotoka, kao i istureni pristupni putovi na njegovim periferijama (odnosno njegov mosni karakter koji povezuje središnju Europu i Malu Aziju) su kroz povijest olakšavali imigraciju i vojnu invaziju izvana, kao što su kočili bilo kakvo prodiranje stabilnog vladanja u unutrašnji dio. Tijekom dugih perioda je Balkan bio dio velikih imperija (Rimsko Carstvo, Istočno Rimsko Carstvo/Bizantsko Carstvo, Osmansko Carstvo) koja su bila ukorijenjena ili izvan regije ili su pak sezala daleko van iste. Takav povijesni kontekst bi mogao objasniti i specifično poimanje državne sile na Balkanu.

Doda li se tome nasilno rastvaranje Jugoslavije, onda postaje jasno da je ogroman dio regije pogođen posljedicama vrlo rasprostranjenog etničkog sukoba te s nalazi u postupku izgradnje države (engl. state building), pri čemu sustav kaznenog pravosuđa igra važnu ulogu. Konačno, europska kriminološka istraživanja, posebice kvantitativna anketna istraživanja, su do sada uglavnom obuhvaćala svega manji dio regije (države članice/kandidati EU - vidi EU ICS 2005 anketno istraživanje), stvarajući na taj način ʻempirijsku crnu rupuʼ u samom središtu Balkana, a što regionalni pristup čini prijeko potrebnim (za iznimku vidi Gallup).

Stoga regionalni pristup nije samo povijesno i sociološki gledano smislen, nego ujedno vodi računa i o transnacionalnoj prirodi organiziranog kriminala i ilegalnih tržišta - glavnog sigurnosnog izazova na Balkanu (UNODC). Obzirom da konvencionalni i nasilni kriminal izgleda imaju znatno manju ulogu u regiji, a u usporedbi s ostatkom Europe (UNODC), ponovno se čini opravdanim promatrati regiju kao cjelinu pri traženju uzroka za takve nalaze. Da li i kako se takva relativno visoka razina sigurnosti ogleda u osjećajima i poimanju (ne)sigurnosti i kriminala na Balkanu je još jedno izazovno istraživačko pitanje. Pored toga regiju valja eksplorirati i u pogledu novih metodoloških trendova u proučavanju nasilja (“fenomenološki gusto opisivanje nasilja”; vidi v. Trotha i Sofsky) obzirom na prisutnost iznimno rasprostranjenog i masovnog nasilja te empirijski potencijal koji navedeno predstavlja za kriminološka istraživanja. Posljednja se stavka, a koja je značajna ne samo za Balkan, već i za međunarodno kazneno pravosuđe na globalnoj razini, odnosi na međunarodno kažnjavanje: kako valja postupiti s počiniteljima najgnjusnijih zločina, koja je svrha njihovog kažnjavanja, kojim bi se načelima trebalo voditi njihovo kažnjavanje, i ne bi li trebao postojati minimalni okvir kazni za ʻnajlošije među lošimaʼ (Albrecht)?

Upravo istaknuta pitanja predstavljaju istraživačke fokuse MPPG-a za "Balkan kriminologiju" na Pravnom fakultetu u Zagrebu.